Prelazim prostranstvom jezika poput šetača koji prolazi kroz pustinju
Osluškujem zvukove tišine
Razmišljam o praznini
U traganju za plavom, blistavom zvijezdom
Vjetar miluje moje lice,
Moje tijelo oblikuje se
laganim
pokretima pješčanih dina
Kližem
po višestrukim crtama vremena
Glačam
Iskrivljene zvjezdane tkanine
Nanovo uređujem
Beskrajne prostore tamnocrvenog baršuna
I padam
U zagrljaj slova “O”
izgubljenog
negdje
u toku mojih traganja
Emocionalna dimenzija riječi, slika
progoni moje
snove
écume
L’écume se languissant
sur les vagues paraît telle une dentelle
fine…
Morska pjena lijeno se odmara, podrhtava
Na valovima
Poput čipke
imperceptibly
He stands behind her and touches her naked shoulder almost imperceptibly
On stoji iza nje i sasvim lagano dodirne njezino golo rame
vision
I am but a fleeting vision at the corner of your eye dancing
Ja sam vizija koja titra i nestaje na rubu tvog oka
feathers
The city receives her, enfolds her in its soft feathers
Grad ju prihvaća, umotava u svoje meko perje
petals
watching thoughts unfold like petals
promatrajući rastvaranje misli poput latica
ambre et jasmin
respirant les parfums d’ambre et de jasmin
udišući mirise jantara i jasmina
Dok se igram lingvističkih igara
Jezik plete vlastito vlakno, niže niti muškog
ženskog
srednjeg roda
Katkad trčim za jezikom
Katkad, jezik za mnom trči
ispred-iza-iza-ispred
Luda trka za vremenom
u kojoj samo jedno pobjeđuje
Jezik i ja ne trčimo nikad zajedno
U njegovom ubojitom zagrljaju
izvodim akrobatski ples po užetu Vremena i Prostora
moje tijelo savija se u ritmu
Otkucaja života
Na raskršću metonimije i metafore
sjećanja se nanovo pišu
osjećaji se utiskuju, odražavaju u ogledalu misli
I
ponovo
padam
u zagrljaj zvuka “O”
zaboravljenog u mojim lutanjima
Sanjarenju
(Published in The Still Point Journal, nr.1., November 2015)
All images © 2015 – 2020 Jasmina Bolfek-Radovani.
